Description
Jedan od najstarijih i najpoznatijih prirodnih preparata Istoka s nizom ljekovitih svojstava jest smola mumijo ili shilajit. Shilajit prirodno nastaje dugogodišnjim truljenjem specijalne vrste lišaja koji raste na 1 500 – 4 500 m nadmorske visine u teško dostupnim planinskim masivima Kavkaskih planina, Altaju, Tadžikistanu, Pamiru, Himalaji i u Srednjoj Aziji.
Najčešće se nalazi u tekućem smolastom stanju. Pročišćeni shilajit je u obliku kamene smolaste tvari tamnosmeđe boje, gorkog, trpkog okusa s mirisom zemlje.
Mumija sadrži brojne minerale u prirodnoj ionskoj formi, organske tvari, mnoge aminokiseline, elemente u tragovima, vitamine, eterična ulja, pčelinju smolu i druge ljepljive tvari. Minerali u mumiji nisu slični sintetskim mineralnim dodacima dostupnima na tržištu, već su to minerali koji su ranije bili apsorbirani od bogatog biljnog svijeta i vraćeni natrag u zemlju, zbog čega imaju blagotvorno djelovanje na sve sustave organa u organizmu. Biološki i ljekoviti učinci mumije mogu se u najvećoj mjeri pripisati visokoj koncentraciji fulvinske i huminske kiseline.
Mumija sadrži oko 60% fulvinske kiseline koja je snažni antioksidans i imunostimulator. Ima pozitivno djelovanje na mozak i zbog toga je vrlo korisna kod Alzheimerove bolesti i demencije, ali i kod preveniranja istih. Fulvinska kiselina igra vitalnu funkciju u probijanju staničnih zidova i transportu minerala, vitamina i drugih tvari tako što ih veže na sebe te ih ubrzano prenosi krvotokom do tjelesnih stanica. Iz toga proizlazi jedna od najvažnijih funkcija mumije - preokretanje i zaustavljanje procesa starenja. Fulvinska kiselina ima i jako protuupalno djelovanje, povećava energiju i stimulira regeneraciju te prevenira stanje hipoksije (nedostatak kisika u stanicama, tkivu i krvi).
Huminska je kiselina, koje u mumiji ima oko 12%, također snažan imunostimulator. Ona prevenira nastajanje upalnih procesa te smanjuje postojeće, a osobito je povoljno njezino djelovanje kod upala i oticanja zglobova. Dokazano je pozitivno djelovanje huminske kiseline na obnavljanje oštećenih kostiju i mekih tkiva.
Kako koristiti?
Način upotrebe (preventivno):
Otopiti 0,5 do 1 g u 2 dl mlake vode ili neke druge tekućine i popiti ujutro natašte.
Preventivno je moguće korištenje tijekom cijele godine.
Vanjska upotreba kod rana, opekotina, bolova u kostima i mišićima.
Kontraindikacije: proizvod nije primjeren za trudnice i dojilje.
Količina od 0,1 g mumije je veličine jedne kapi ili jednog zrna riže. Sadržaj pakiranja mumije je nerazrijeđena čista smola pa je za doziranje najbolje koristiti drvene štapiće ili vrh noža. Najbolje ju je koristiti ujutro, 20-30 minuta prije prvog obroka, otopljenu u toploj vodi, čaju ili nekoj drugoj tekućini po želji.
Način upotrebe kod sljedećih stanja, ozljeda i bolesti:
-Alergije:
0,1 g rastopiti u 1 dl tople vode i piti 20 dana
-Bolesti jetre:
0,2 g otopiti u ½ dl vode, može se dodati i malo meda – piti u 4 intervala od 10 dana s 5 dana prekida
-Mastitis ili upala mliječne žlijezde:
5% vodena otopina kao oblog na upaljeno mjesto
-Glavobolje, migrene, vrtoglavice:
3 kapi mumije otopljene u 1 dl vode, 3x dnevno
-Hemoroidi:
pomiješati mumiju i med u omjeru 1:3 i smjesu aplicirati rektalno 2x dnevno u periodu od 10 dana
-Želučano-crijevne bolesti:
emulzija s mlijekom u omjeru 1:20 – popiti 1x dnevno ili natašte ili 3 sata nakon večere. Nakon konzumiranja preporučuje se odmor barem pola sata da se potakne lučenje enzima pepsinogena, a samim time i iscjeljivanje.
-Bolesti dišnih organa (angina, kašalj, bronhialna astma, katar):
Unutarnja upotreba kao otopine 0,2 g mumije u 1 dl vode, a vanjska 0,2 g mumije otopiti u 0,5 l vode i grgljati tokom dana
-Bolesti perifernog živčanog sustava i živčanih snopova lokomotornog aparata (mišića, kostiju i zglobova) – išijas, neuralgija, pleksit:
unutarnja upotreba kao otopina 0,2 g mumije u 1 dl vode ujutro natašte, a vanjska masiranje oboljelih područja s tom istom otopinom
-Multipla skleroza:
0,3 g mumije u 2 dl tople vode ujutro natašte
-Krvarenje iz maternice:
tampon s 4% otopinom preko noći u periodu od 3 tjedna
-Neplodnost:
0,1 g otopiti u 2 dl vode i popiti 1x dnevno, prije spavanja
-Opekotine:
oblozi s 3% vodenom otopinom
-Prijelomi kostiju:
0,2 g otopiti u 1 dl vode i piti 2x dnevno u periodu od 30 dana
-Paradentoza:
0,2 g masirati na oboljelo područje i ispirati usnu šupljinu s 5% vodenom otopinom
-Reumatizam:
2x dnevno popiti otopinu 0,1 g mumije u 1 dl vode te masirati oboljela područja s 25% vodenom otopinom, a mogu se staviti i oblozi. Za vrijeme korištenja ne preporučuje se konzumiranje alkohola.
-Bolesti srca:
U starim farmakopejama je mumija opisana kao izuzetno sredstvo koje jača i osnažuje tijelo i to prvenstveno srce, što potvrđuju i brojne suvremene kliničke studije.
Preporuča se otopiti 0,2 g u 10 žlica tople vode i 10 dana uzastopno svako jutro popiti po 1 žlicu, zatim 3-dnevni odmor i opet 10-dnevna terapija.
-Imunitet:
0,2 g mumije u 1 žlicu meda, konzumirati 3-4 sata nakon jela u periodu od 5 dana
-Dijabetes:
0,1 g mumije otopiti u 1 dl vode i 0,5 dl soka od grejpa
-Tromboflebitis dubokih vena:
0,3 g mumije otopiti u 2 dl vode i piti 1x dnevno uzastopno 10 dana, zatim 3 dana prekida te ponavljanje do ozdravljenja
-Kronični ulcerozni kolitis:
0,2 g mumije otopiti u 1 dl vode i piti 1x dnevno u periodu od 10 dana, zatim 3 dana odmora i ponoviti još 2 takva ciklusa
-Psorijaza:
0,3 g mumije otopiti u 1 dl vode i piti je svako jutro 30 dana. Istovremeno oboljela područja mazati s 0,5 g mumije otopljene u 1 žlici vode i pustiti da se osuši. Tretman se radi 7 dana, a zatim 3 dana prekid te se prema potrebi ponavlja da poboljšanja.
Iz medija
ČLANAK MARIE ANE KOLMAN (objavljen 17.04.2019.)
ALTAJSKA GORSKA SMOLA – TREBALO BI JE IMATI U SVAKOJ DOMAĆOJ LJEKARNI
Mumija je kao ljekovito sredstvo poznata već tisućljećima. Najstariji medicinski zapisi iz Tibeta, Indije, Mongolije i Srednje Azije ju spominju kao učinkovito sredstvo kod liječenja mnogih bolesti. U tim zapisima mumija nosi naziv „ASIL“ što znači „čuvar topline“.
Prvi, tko je sustavno opisao ljekovite učinke mumije, bio je Aristotel u 4.st.pr.n.ere. U starim zapisima se često pojavljuje tvrdnja da samo mumija „spašava od smrti“. Ta tvrdnja je potaknula mnoge znanstvenike u proučavanju „tajni“ njezinog djelovanja. Jedan od prvih istraživača djelovanja mumije bio je prof. dr. A. M. Šašikov, direktor Uzbeškog znanstveno-istraživačkog instituta za traumatologiju i ortopediju. On je dugi niz godina vodio istraživanja i pokuse tog starodavnog balzama i tako utvrdio da je preparat izuzetno učinkovit jer znatno skraćuje vrijeme zacjeljivanja kostiju i tkiva nakon lomova. Preparat je ocijenio kao nespecifičan biostimulator kod liječenja prijeloma kostiju. Prilikom upotrebe mumije u svojoj klinici, došao je do zaključka da ona sprječava mutacijske procese u organizmu. Njegovi rezultati i opsežne studije o djelovanju mumije na različite fiziološke sustave u organizmu bile su predstavljene 1965. g. na 1. simpoziju u Dušambeju. Nepobitne činjenice i nalazi koji su tamo izneseni, potaknuli su mnoge druge znanstvenike i njihova istraživanja o mumiji. Tako je dr.T.R. Abdurahmanov započeo kliničke studije kod prijeloma kostiju, išijasa, čireva na želucu i opekotina.
Godine 1970. s mumijom se počeo liječiti tromboflebitis dubokih vena i to u dozi od 0,3 g dnevno, kroz 10 dana. Klinička studija je pokazala da su se nakon 3-5 dana kod pacijenata znatno smanjili i bolovi i otekline, a 6. dan su nestali i ostali simptomi bolesti. Tijekom liječenja se kod pacijenata povećao nivo hemoglobina za 1,5% , kao i eritrocita, a stanje leukocita se normaliziralo.
- R. Abdurahmanov također je dokazao učinkovitost mumije kod liječenja kolitisa i to s dozom od 0,2 g dnevno, a nakon 10 dana se bolest potpuno povukla.
Dr. A. S.Višnjevski je s mumijom uspješno liječio bolesti želuca, dvanaesterca i kolitis s dozom od 0,5 g natašte u roku od 1 mjeseca.
Dr. V. I. Kozlovskaja je mumiju upotrebljavala za liječenje bolesti perifernog živčanog sustava (išijas, neuralgije, upale pleksusa, neurodermitis). Pacijentima je oboljelo mjesto 5 minuta masirala s mumijom i u roku od 14 dana su simptomi bolesti u potpunosti nestali.
Godine 1972. se na Pjatigorskom institutu održao 2. simpozij o mumiji na kojem su bile predstavljene mnoge znanstvene studije o liječenju bolesti perifernog živčanog sustava, kao i bolesti koje su posljedica oštećenja mozga. Posebna pozornost bila je usmjerena na djelovanje mumije kao adaptogena te antibakterijskog sredstva protiv bakterija koje nisu osjetljive na penicilin.
Uzbekistansko ministarstvo zdravlja je 1978. godine organiziralo i 3. simpozij o mumiji na kojem se raspravljalo o uključivanju mumije među lijekove. Predstavljeni su brojni dokazi o izuzetnim ljekovitim svojstvima mumije, ali je znanost unatoč tome odlučila da mumija ne može biti uvrštena među lijekove iako ima čudesna djelovanja kod mnogih bolesti i tegoba. Razlog je taj što su izvor i nastanak mumije znanstveno nedokazivi, kao i njen sastav.
Izvor mumije je i danas tajna koja je pokrenula mnoge pretpostavke o njezinom nastanku. Neosporna je činjenica da se mumija nalazi isključivo u jamama i pukotinama stijena na nadmorskoj visini od 200 do 3 500 m, posebno na južnim padinama planina. Nalazišta mumije su prije svega na područjima na kojima prebivaju netopiri, kozorozi, divlji golubovi i vjeverice te rastu pirika (Agropyron repens), brinj ili borovica (Juniperus communis), rabarbara (Rheum), timijan (Thimus vulgaris), odoljen (Valeriana latin), pelin ( Artemisia vulgaris) i divlja ruža (Rosa canina). Te biljke su odlučujući faktor za organski sastav mumije. Sastav mumije može biti vrlo različit, a to je vidljivo i iz različitih boja: zlatno-crvena, srebrno-bijela i crna. Zbog različitog sastava organskih i anorganskih čestica, nije moguće definirati jedinstvenu formulu, no najčešće se navodi kemijska formula (K,Na) C4HIO CH2O.
U mumiji se nalaze organski spojevi ugljika, dušika, vodika i kisika te smole i bjelančevine. Sastav minerala ovisi o sastavu stjenovitih nalazišta mumije. Altajsko gorje sadrži sve elemente Mendeljejeve tablice i zato su u altajskoj mumiji prisutni i kalcij, natrij, kalij, mangan, aluminij, rubidij, cezij, barij, krom i cink. Organske i anorganske tvari, zrak, voda i geološki faktori su temelj sastava i nastanka mumije.
Kao što su različiti sastavi mumije, tako su i različiti nazivi za taj neobičan balzam. U Burmi ga zovu „čao tui“ ili „gorka krv“, na Tibetu „baragušun“ ili „gorski sok“, u Egiptu „ilirska smola“, u Sibiru „kameno ulje“, u Kirgiziji „arhar taš“ ili „prirodni balzam“. Na Altaju se očuvalo ime „planinske suze“. Izvor tog imena je legenda koja kaže da u teško dostupnim planinama koje se dižu visoko u nebo, žive okamenjeni divovi, a oni već tisućama godina liju gorke suze koje se pretvaraju u ljekoviti balzam. Kada su ti divovi bili živi, toliko su se bahatili svojom moći i snagom i postali su toliko umišljeni da su sami sebe smatrali polu-bogovima. Bogovi koji su živjeli na vrhu planine, s nezadovoljstvom su promatrali te umišljene divove i odlučili tome stati na kraj. Stvorili su čovjeka koji je rastom bio mnogo niži od divova, ali je bio mnogo brži i pametniji. Čovjek je divove protjerao u izolirane, udaljene planinske predjele gdje su se oni okamenili, a njihova duša je i dalje živa te roni suze koje se pretvaraju u čudesni balzam - mumiju.
Slična legenda živi na Kavkazu, a prema njoj je mumija nastala iz suza Titana Prometeja kojeg su bogovi kaznili jer je ljudima dao vatru. Kazna je bila takva da su ga prikovali na stijenu, a orao mu je svaki dan kljuvao jetru koja mu je preko noći ponovno izrasla. On je plakao od bola, a njegove suze su se pretvarale u ljekoviti balzam.
Riječ „mumija“ je grčkog porijekla i u doslovnom prijevodu znači „očuvano i zaštićeno tijelo“. Drugo tumačenje ove riječi pripisuje arapski izvor jer su Arapi već pred tisućljećem upotrebljavali lijek po imenu „mum“. U povijesnim dokumentima je pronađeno i treće objašnjenje izvora imena mumija, i to kod Egipćana. Analiza supstance koju su oni koristili kod balzamiranja umrlih je pokazala velike sličnosti s mumijom. Pravilan zapis imena bi bio „mumio“, a ne „mumija“ koja asocira na egipatske mumije. Činjenica jest da je naziv „mumija“ preuzet i opće upotrebljavan iako bi bilo logično slijediti izvorni naziv vezan za mjesto skupljanja odnosno u ovom slučaju upotrebljavati ime „planinske suze“ ili „altajska gorska (stijenska) smola“.
Za upotrebu mumije je specifično što se ona uživa u vrlo malim količinama: od 0,1 g do 0,5 g dnevno, a količina od 0,1g je zapravo jedna kap.
Dugogodišnje kliničke studije potvrđuju upotrebu altajske gorske smole kod sljedećih bolesti: lomovi, uganuća, udarci, opekotine, čirevi na želucu, rane na crijevima, upalne bolesti probavnog i urinarnog trakta, upalne bolesti respiratornog trakta, kožne bolesti, pomanjkanje energije i libida, nisko stanje imunološkog sustava, onkološke bolesti, alergije, gnojne rane, tegobe s plodnošću kod muškaraca i žena, bolesti perifernog živčanog sustava, hemoroidi, krvarenja, reumatizam, išijas, paradentoza, dijabetes, ekcemi, upala unutarnjeg uha.
Način upotrebe kod sljedećih stanja, ozljeda i bolesti:
-Alergije:
0,1 g rastopiti u 1 dl tople vode i piti 20 dana
-Bolesti jetre:
0,2 g otopiti u ½ dl vode, može se dodati i malo meda – piti u 4 intervala od 10 dana s 5 dana prekida
-Mastitis ili upala mliječne žlijezde:
5% vodena otopina kao oblog na upaljeno mjesto
-Glavobolje, migrene, vrtoglavice:
3 kapi mumije otopljene u 1 dl vode, 3x dnevno
-Hemoroidi:
pomiješati mumiju i med u omjeru 1:3 i smjesu aplicirati rektalno 2x dnevno u periodu od 10 dana
-Želučano-crijevne bolesti:
emulzija s mlijekom u omjeru 1:20 – popiti 1x dnevno ili natašte ili 3 sata nakon večere. Nakon konzumiranja preporučuje se odmor barem pola sata da se potakne lučenje enzima pepsinogena, a samim time i iscjeljivanje.
-Bolesti dišnih organa (angina, kašalj, bronhialna astma, katar):
Unutarnja upotreba kao otopine 0,2 g mumije u 1 dl vode, a vanjska 0,2 g mumije otopiti u 0,5 l vode i grgljati tokom dana
-Bolesti perifernog živčanog sustava i živčanih snopova lokomotornog aparata (mišića, kostiju i zglobova) – išijas, neuralgija, pleksit:
unutarnja upotreba kao otopina 0,2 g mumije u 1 dl vode ujutro natašte, a vanjska masiranje oboljelih područja s tom istom otopinom
-Multipla skleroza:
0,3 g mumije u 2 dl tople vode ujutro natašte
-Krvarenje iz maternice:
tampon s 4% otopinom preko noći u periodu od 3 tjedna
-Neplodnost:
0,1 g otopiti u 2 dl vode i popiti 1x dnevno, prije spavanja
-Opekotine:
oblozi s 3% vodenom otopinom
-Prijelomi kostiju:
0,2 g otopiti u 1 dl vode i piti 2x dnevno u periodu od 30 dana
-Paradentoza:
0,2 g masirati na oboljelo područje i ispirati usnu šupljinu s 5% vodenom otopinom
-Reumatizam:
2x dnevno popiti otopinu 0,1 g mumije u 1 dl vode te masirati oboljela područja s 25% vodenom otopinom, a mogu se staviti i oblozi. Za vrijeme korištenja ne preporučuje se konzumiranje alkohola.
-Bolesti srca:
U starim farmakopejama je mumija opisana kao izuzetno sredstvo koje jača i osnažuje tijelo i to prvenstveno srce, što potvrđuju i brojne suvremene kliničke studije.
Preporuča se otopiti 0,2 g u 10 žlica tople vode i 10 dana uzastopno svako jutro popiti po 1 žlicu, zatim 3-dnevni odmor i opet 10-dnevna terapija.
-Imunitet:
0,2 g mumije u 1 žlicu meda, konzumirati 3-4 sata nakon jela u periodu od 5 dana
-Dijabetes:
0,1 g mumije otopiti u 1 dl vode i 0,5 dl soka od grejpa
-Tromboflebitis dubokih vena:
0,3 g mumije otopiti u 2 dl vode i piti 1x dnevno uzastopno 10 dana, zatim 3 dana prekida te ponavljanje do ozdravljenja
-Kronični ulcerozni kolitis:
0,2 g mumije otopiti u 1 dl vode i piti 1x dnevno u periodu od 10 dana, zatim 3 dana odmora i ponoviti još 2 takva ciklusa
-Psorijaza:
0,3 g mumije otopiti u 1 dl vode i piti je svako jutro 30 dana. Istovremeno oboljela područja mazati s 0,5 g mumije otopljene u 1 žlici vode i pustiti da se osuši. Tretman se radi 7 dana, a zatim 3 dana prekid te se prema potrebi ponavlja da poboljšanja.
